Olimpic je osvajač Kupa BiH! Vukovi sa Otoke su došli do svog prvog trofeja u 22 godine dugoj historiji, a naš će tim zahvaljujući ovoj titulu izboriti i svoj prvi nastup u Evropi. U nastavku ćemo se podsjetiti kako je to Olimpic odigrao svoju najbolju sezonu u historiji u najmasovnijem klupskom takmičenju i kako je došao do svog najvećeg uspjeha otkad postoji.
Naš je tim takmičenje u Kupu BiH otvorio u šesnaestini finala, a protivnik je u ovoj fazi takmičenja bilo Bratstvo iz Gračanice, jedna od najboljih ekipa iz Prve lige Federacije BiH. U veoma teškoj utakmici, odigranoj 16. septembra 2014. godine, Olimpic je bio miljenik sreće, jer je poslije neriješenog rezultata od 0-0 nakon 90 minuta, naš tim takmičenje nastavio poslije boljeg izvođenja jedanaesteraca. Za pobjedu od 4-3 sa bijele tačke su pogodili Sulejman Smajić, Kenan Handžić, Amer Gojak i Jadranko Bogičević.
Žrijeb je htio da Olimpicov naredni protivnik bude zenički Čelik, a ekipa predvođena Mirzom Varešanovićem još uvijek nije bila shvaćena kao ozbiljan kandidat za osvajanje trofeja. Ipak, puno se stvari poklopilo, pa su Vukovi protiv Čelika igrali u svom najboljem periodu sezone, dok su Zeničani bili potpuno van forme. Olimpic je sjajno odigrao prvi meč na Otoci, pa je već u njemu riješio pitanje pobjednika. 1. oktobra 2014. godine, Čelik je već na poluvremenu gubio sa 3-0, a meč je okončan sa konačnih 4-0. Golove su za Olimpic postigli Sulejman Smajić, Dalibor Pandža i dva puta Veldin Muharemović, koji je tako već polako počeo da stiče ulogu klupskog talismana u borbi za dolazak do naslova. Revanš u Zenici, odigran 3 sedmice kasnije, pripao je Čeliku rezultatom 1-0, no to nije bilo ništa više od puke formalnosti za Olimpic, kojem je u tom dijelu sezone puno više značilo takmičenje u domaćem prvenstvu.
Pošto je žrijebom parova četvrfinala Olimpic za protivnika dobio gradačačku Zvijezdu, u klubu su naglo porasle ambicije za osvajanjem naslova Kupa, s obzirom da je postalo jasno da Olimpic spada u grupu klubova koji se tituli mogu nadati, ako je bilo suditi prema igračkom kadru i partijama koje je isti pružao u Premijer ligi BiH. Tada je već neformalno odlučeno da se sve snage usmjere na takmičenje u Kupu, pa je forma u domaćem prvenstvu pretrpjela značajan udarac, s obzirom da se Olimpic u potpunosti posvetio osvajanju svog prvog trofeja u najmasovnijem takmičenju u BiH u historiji.
Prva utakmica u Gradačcu je odigrana 11. marta 2015. godine i prošla je po planu. Zvijezda je pružila odličan otpor, s obzirom da se radilo o ekipi kojoj je puno bitnije da sačuva premijerligaški status. Domaći su pružili odličan otpor Olimpicu i poveli su u 59. minuti golom Eldina Fačića, no do kraja susreta je Olimpic uspio poravnati. Gol za poravnanje je postigao Jadranko Bogičević u 82. minuti, a ovaj gol je, kasnije će se ispostaviti, bio ključan za prolazak u narednu fazu takmičenja.
Revanš susret koji je odigran na Otoci sedam dana kasnije, bez sumnje je bio ubjedljivo najbolja i najinteresantnija utakmica odigrana u Kupu BiH u toj sezoni, a ova je utakmica pokazala i da Olimpic pored dobre igre, na svojoj strani ima i sreću kao snažnog saveznika. Naš je tim dominirao tokom cijele utakmice, mada se Zvijezdi treba odati počast na borbenoj i ofanzivnoj igri. Dino Hamzić je napravio jednu od svojih rijetkih grešaka u gotovo besprijekornoj sezoni u Kupu i Eldin Fačić je Zvijezdu doveo u vodstvo u 15. minuti. Poravnanje je vrlo brzo donio Stefan. Igrala se 24. minuta. Ipak, Zvijezda ponovo dolazi u vodstvo već u 29. minuti, kada je poslije prekida pogodio Tomislav Puljić.
Krv se tada sledila u žilama svima kojima je Olimpic bio u srcu, jer je sada Vukovima trebalo dva gola da osiguraju prolaz dalje, a i fudbaleri Zvijezde su iznenada postali svjesni prilike koja im se ukazala, a koja je bila sasvim neočekivana.
Međutim, do poluvremena su se stvari potpuno promijenile, jer su novu prednost Olimpicu sa dva brza gola donijeli Dalibor Pandža i Stefan. Tada je djelovalo da je Zvijezda slomljena i da je samo pitanje vremena kada će da u potpunosti poklekne i primi još jedan gol, koji bi i definitivno riješio pitanje pobjednika utakmice. Sa takvim je pristupom Olimpic i ušao u drugo poluvrijeme, a taj se pristup našim fudbalerima polako počeo obijati o glavu nakon nekoliko promašenih šansi. Zvijezda je ponovo uvidjela da ima priliku da se vrati u susret, a igrala se 63 minuta, kada je Jadranko Bogičević pokleknuo pod velikim pritiskom i dobio crveni karton zbog jednog pregrubog starta.
Zvijezda je brzo iskoristila brojčanu prednost. Igrala se 66. minuta, kada je Samir Isanović izjednačio na 3-3, a Olimpic se sada našao u zaista teškoj situaciji. Nedugo potom je i Mirza Varešanović isključen, pošto se nije mogao pomiriti sa pomalo tendencioznim sudijskim odlukama.
Međutim, igrači su bili odlučni i svjesni da se mogu vratiti u susret, pa su odigrali sjajno u preostalom dijelu utakmice. Nagrada je stigla u 80. minuti, kada je Stefan postigao još jedan pogodak za konačnih 4-3 i neviđenu euforiju među ekipom.
U takmičenju su ostali Borac, Široki Brijeg i Zrinjski, a sudbina je htjela da se Olimpic sastane sa mostarskim timom u polufinalu takmičenja. Zrinjski je nedavno bio prošao kroz nekoliko trenerskih promjena, no trener koji je sjeo na klupu tada još uvijek aktuelnog prvaka Bosne i Hercegovine, Vinko Marinović, preferirao je dosta defanzivnu i čvrstu igru. Mirza Varešanović je bio svjestan da će i Olimpic morati da odigra mnogo čvršće nego ranije i da treba zanemariti stil igre koji je njegov tim dotad sa dosta uspjeha gajio.
Prvi meč je odigran 15. aprila na Otoci, a ponudio je jednako koliko i drugi, koji je odigran 2 sedmice kasnije u Mostaru. Oba su okončana rezultatom 0-0, a pobjednika su na kraju odlučivali penali. Fortuna je bila uz Olimpic, pošto je Pero Stojkić promašio jedanaesterac već u prvoj seriji, pa je naš tim sve do pete serije imao prednost. Šansu da Olimpic odvede u historijsko finale imao je kapiten Veldin Muharemović, no nije uspio da realizuje penal. To nije slomilo Olimpic, jer je već u 6. seriji gol postigao Ervin Jusufović, dok je na drugoj strani bio neprecizan Mile Pehar. Tako je Olimpic i drugi put prošao nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca, a rijetki su mogli sličan scenarij očekivati i u finalnom dvomeču.
Široki Brijeg je bio posljednja Olimpicova prepreka do osvajanja trofeja, a ekipa koju je sa klupe predvodio bivši selektor Bosne i Hercegovine, Blaž Slišković, tražila je šansu da dođe do svog prvog trofeja poslije 2013. godine. Iako je Široki bio vodeći tokom najvećeg dijela premijerligaške sezone, u tom je periodu bio u očajnoj formi i ni plasman u evropska takmičenja mu nije bio siguran, tako da mu je Kup nosio veliki značaj.
No, jednako je značajan bio i Olimpicu, čiji su fudbaleri 27. maja odigrali nevjerovatno zrelu utakmicu u Širokom Brijegu, iz koje su kući donijeli prednost od gola u gostima, pošto je meč okončan rezultatom 1-1. Široki je na svom terenu bio u podređenom položaju tokom najvećeg dijela utakmice, a Olimpic je svoju inicijativu krunisao golom već u 10. minuti, kada je pogodio Veldin Muharemović. Ipak, utakmica nije riješena na vrijeme, s obzirom da je Olimpic promašio brojne šanse u narednom periodu, a kazna je stigla u posljednjih 15 minuta.
Prvo je Wagner promašio penal, da bio potom Josip Barišić domaćinu ipak donio poravnanje. Teško da Mirza Varešanović i njegovi igrači ne bi prije utakmice potpisali takav njen rezultatski ishod, no jasno je da su se u Sarajevo vratili nezadovoljni konačnim rezultatom, jer je Olimpic svoje rivale istinski nadigrao.
Sve domaće utakmice u Kupu BiH, Olimpic je odigrao na stadionu Otoka. Ipak, finale je bilo posebna prilika, pa je meč odigran na stadionu Koševo, a Olimpic je za svoje uslove imao solidnu podršku sa tribina. Utakmici su prisustvovali svi oni koji su došli da vide krunu jedne uspješne klupske generacije, bez obzira da li su mimo Olimpica simpatisali i neki drugi sarajevski klub ili ne.
Nisu navijači domaćina na toj utakmici mogli biti zadovoljni načinom na koji se ona odvijala, s obzirom da je ekipa Širokog Brijega defanzivno stajala dosta dobro, a domaći su fudbaleri tokom prvog poluvremena djelovali kao da ih je iznenada strah prilike koja im se ukazala. To je pomoglo Širokobriježanima da dođu do vodstva u 44 minuti, kada je pogodio Ivan Peko, poslije centaršuta Dine Ćorića. Najdeblji kraj poslije protivničkog gola, još jednom je izvukao Jadranko Bogičević, koji je dobio crveni karton zbog udaranja protivničkog igrača laktom.
Olimpic je na poluvrijeme otišao sa igračem manje i golom manje, pa je bilo teško naći barem jednog optimistu na stadionu, koji je vjerovao da Vukovi mogu u drugom poluvremenu doći do pogotka i barem produžetaka. Međutim, fudbaleri predvođeni sjajnim kapitenom Veldinom Muharemovićem i srčanim trenerom Mirzom Varešanovićem, nisu mislili tako.
Domaćin je izvršio sjajan presing početkom drugog poluvremena, a on se isplatio u 56. minuti, kada je gol za poravnanje postigao Veldin Muharemović. Spao je veliki kamen sa srca svim prisutnim, jer je Olimpic opet bio u igri. Do kraja susreta, Širokobriježani su igrali prilično kukavički, a bilo je sasvim očigledno da ni sami nisu vjerovali u to da mogu doći do trofeja, pošto je Olimpic uspijevao diktirati igru sa igračem manje. I pored toga, domaći nisu uspjeli doći do zasluženog drugog gola. Tako je Olimpic od ukupno 5 faza takmičenja, čak 3 bio primoran rješavati izvođenjem jedanaesteraca.
Jednostavno nije bilo šanse da ekipa zapne na posljednoj stepenici, a sudbina je upravo htjela da najbolji igrač takmičenja, Veldin Muharemović, izvede posljednji jedanaesterac za Olimpic, kojim će klub sa Otoke i zvanično postati osvajač Kupa BiH za sezonu 2014/2015. Osim popularnog Ledeta, golove su sa bijele tačke postigli i Stefan, Danijal Brković, Ervin Jusufović te Kenan Handžić. S druge strane, odlučujući promašaj je napravio Davor Landeka u petoj seriji.
Olimpic je tako na sjajan način krunisao najuspješniju sezonu u svojoj historiji, a stručni štab koji su činili Mirza Varešanović, Edin Prljača i Senad Repuh zaslužio je sve pohvale za način na koji je klub doveo do najvećeg uspjeha otkad postoji.
Pohvale je zaslužila i Uprava kluba, na čelu sa predsjednikom Nijazom Gracićem. Gracić je Olimpic preuzeo kada je bio trećeligaš i kada je njegovo postojanje bilo pod znakom upitnika, a iz ljubavi prema fudbalu i samom klubu, odlučio je da ga pretvori u respektabilnog konkurenta velikim timovima u našoj državi. Kao i u svim sferama života, i prema Graciću je javnost u startu pokazala veliko nepovjerenje. Ipak, sve su dileme otklonjene onog momenta kada je Veldin Muharemović podigao trofeja Kupa BiH, a pored igrača i stručnog štaba, i Uprava kluba zaslužuje pohvale što nije dozvolila da se on, kao mnogi prije njega, tiho ugasi i nestane sa scene.
Sa gol razlikom od 11:7 ostvarenom u 9 utakmica, Olimpic nije bio najefikasniji klub u Kupu BiH, niti je imao najbolju odbranu. Ipak, ono što je imao, a što ga je totalno razlikovalo od drugih klubova, bili su nevjerovatni napori svih njegovih članova da se dođe do titule.
Tako je Olimpic uspio savladati sve nedaće i izbaciti dva protivnika koji su po igračkom kadru vjerovatno bili nešto kvalitetniji, a svi igrači su pokazali da su za svoje saigrače i klub ići do svojih krajnjih granica, što ustvari i jeste poenta sporta.
Veldin Muharemović je predvodio ekipu do trofeja sa 4 postignuta gola, a svakako je dva najbitnija postigao u finalnom dvomeču protiv Širokog Brijega. Po dva gola su postigli Stefan i Dalibor Pandža, a po jedan su dali Sulejman Smajić, Jadranko Bogičević i Hugo Alexandrino.
Sljedeći igrači su upisali nastup u pobjedničkoj sezoni Olimpica u Kupu BiH:
1. Alem Merajić
2. Bojan Regoje
3. Danijal Brković
4. Veldin Muharemović
5. Sulejman Smajić
6. Hugo Alexandrino
7. Jadranko Bogičević
8. Muhamed Subašić
9. Safet Šivšić
10. Denis Čomor
11. Amer Gojak
12. Kenan Handžić
13. Dalibor Pandža
14. Filip Gligorov
15. Stefan Tomović
16. Aldin Husović
17. Mirza Rizvanović
18. Muhamed Plakalo
19. Ervin Jusufović
20. Aris Nukić
21. Kemal Salihagić
22. Dino Hamzić
23. Ermin Imamović
24. Cristiano Alves
Svim aktuelnim i bivšim fudbalerima koji su učestvovali u osvajanju ovog trofeja, Olimpic čestita i zahvaljuje se na uloženim naporima, kojim nisu promovisali samo vlastite, već i klupske vrijednosti.
