Historija

Ime Olimpic potiče iz činjenice da su XIV zimske olimpijske igre održane u Sarajevu, a navijači odnosno igrači FK Olimpica dobili su naziv Vukovi, aludirajući simpatičnog Vučka, koji je ujedno bio i zaštitni znak protekle olimpijade.

Prvi koraci

Ramiz Krilašević, Šefkija i Edhem Okerić, Mustafa Ruvić, Suad Osmanagić, Sakib Trtić su bili ljudi koji su od oktobra 1993. godine, tj. od početka, bili uz klub i pomogli da se organizuju rekviziti i oprema za treniranje. Svima je poznato da se radilo o ratnom vremenu i bilo je jako teško organizovati se i početi sa „radom“. Rad je pod navodnicima jer je bilo poznato da nije bilo terena pola grada je bilo svakodnevno zasipano granatama, nije bilo nikakvog takmičenja nalik na današnju Premijer ligu. Ipak ekipa je pod palicom trenera Slobodana Rajevića počela sa treninzima. Za ekipu su tada nastupali Kolar, Demirović, Subašić, Sužnjević, Ahmetagić, Muhović, Toromanović, Memišević, Tozo, Ćurt, Babić, Dogan, Salman, Smajović….

Afirmacija

1993. godine, Olimpic je osvojio 1. Hasetov memorijalni turnir u malom nogometu. Te godine je odigrano i Kantonalno takmičenje za popunu buduće Lige BiH u nogometu. Ekipa Olimpica je u Kantonu Sarajevo osvojila prvo mjesto gdje je u 8 utakmica imala gol razliku 28:1. Ekipa odlazi na međukantonalno takmičenje u Tuzlu gdje se sastaje sa ekipama FK Sloboda Tuzla, NK Gradina Srebrenik, FK Turbina Jablanica, FK Natron Maglaj i NK Travnik. Na tom takmičenju zauzima drugo mjesto čime je osiguran plasman u ligu koja je tek trebala da se formira, tj. Prva liga Bosne i Hercegovine koja se organizovala pod okriljem N/FS BiH. Također treba napomenuti da je ekipa 1994-e godine nastupala i na Ratnoj olimpijadi u Tuzli i osvojila prvo mjesto u fudbalu.

Poslijeratni period

Sezone 1995/96 ekipa je igrala u ligi BiH i nažalost te prve godine napustila prvi rang takmičenja. Ekipa je tih godina često ulazila i ispadala iz prvog ranga takmičenja. Tada je dolazilo do raznoraznih scena od euforija prilikom povratka u Prvu ligu do očaja prilikom prelaska u niži rang takmičenja. Tih godina klub je bio u povoju i još nije bio spreman da se uhvati u koštac sa najvećim klubovima u državi, sistem nije bio uspostavljen na realnim osnovama što će se kroz godine koje slijede pokazati kao osnovni problem kluba. Mnogi dobri, kvalitetni igrači koji su poslije nastupali i u inozemstvu i u reprezentaciji BiH svoju afirmaciju su stekli kroz FK “Olimpic”. Neki od njih nisu dostigli uspjehe prema realnim predispozicijama a neki su dosegli maksimum svojih mogućnosti. Fudbalski klub “Olimpic” s ponosom može pomenuti imena igrača koji su nosili njegov dres u periodu poslije rata a postali su uzor mladima kako u sportskim tako i u ljudskim kvalitetima. Imena poput Almedina Hote , Zajka Zebe , Samira Muratovića,Munevera Rizvića, Samira Abdurahmanovića, Denisa Karića, Šopovića, braća Nedić Dalibor i Miodrag, Vukas Muamera, Muamera Jahića, Turković Nermina, Hrvat Armina, Omerović Enesa, Memić Almira, Bučan Seada, Đuderija Edina, Čindrak Edisa i još mnogo drugih momaka koji su dijelili dobro i zlo sa svima u klubu.

Olimpic u zajedničkoj ligi

Sezone 2000/01. i 2001/02. ostaće upamćene u istoriji kluba kao jedne od najuspješnijih. Ekipa je tada u te 2 sezone predvodjena trenerima Borisom Bračuljom i poslije njega Jusufom Čizmićem uspjela da izbori plasman u zajedničku ligu sa tadašnjim NS „Herceg Bosne“ u kojima se ravnopravno takmičila te u zadnjem kolu sezone 2000/01 pobjedom na Koševu protiv Sarajeva golovima Gredića i Cerića uspjela izboriti opstanak u elitnom takmičenju. Za ekipu su tada nastupali Krak Alen, Uščuplić Dženan, Seferović Almir , Suljević Nihad, Alić Nihad, Jahić Muamer, Mekić Samir, Obuća Emir, Gredić Almir, Cerić Tarik, Ljeljak Aner, Bučan Sead, Zeba Zajko, Ljubunčić Elvir, Hadžispahić Ahmed, Hasanović, Čindrak Edis, i dr. Nakon izborenog opstanka sljedeće sezone je nažalost ekipa ispala iz lige i od tog momenta su nastupili teški dani za klub. Ponovilo se ono što smo napomenuli prije da klub nije imao strategiju ni viziju razvoja i jednostavno iako je ekipa bila za BH prilike kvalitetna doživjela je ispadanje.

Na ivici egzistencije

Naime, od sezone 2002/03, pa do sezone 2006/07, klub je bio prepušten samom sebi i bio je na ivici egzistencije. Klub je padao sve niže tako da je u jednom momentu bila upitna opstojnost kluba. Klub je prvo ispao u Prvu ligu Federaciju da bi potom ispao u Drugu ligu – Centar. Uz klub je ostalo samo nekoliko entuzijasta koji nisu dozvolili da se klub ugasi. Damir Hadžić kao načenik opštine Novi grad je pomogao klubu koliko je mogao kao i ljudi poput Kolara, Spahića, Trtića, te ponekim ljudima koji su se pojavljivali na momente i pomagali klubu u granicama svojih mogućnosti. Igrači koji su tada igrali za klub su bili mladi momci koji su tražili afirmaciju ili neki stariji igrači koji su u “Olimpicu” našli svoje utočište. Timkov, Čakić, Močević, Kapetanović, Janjoš, Đuderija, Fatić, Garčević, Dudo, Derviši, Murtić, Ortaš, Suković, Šabotić, Kaljanac, Dević, Šišić, Kaljić, Imširović su samo neki od igrača koji su tada nosili dres “Olimpica”. Kroz cijelu ovu tamnu etapu Kolar je bio uz ekipu kao šef stručnog štaba iako su na momente ekipu vodili i Asim Saračević i Samir Jahić.

Nova vremena u klubu

Sezonu 2006/07 trener Kolar kreće sa juniorima na početku sezone. U 8. kolu na mjesto predsjednika dolazi Gracić Nijaz ugledni privrednik i bivši predsjednik FK “Sarajevo” koji poučenim iskustvima organizacije kako firme koju vodi tako i na osnovu iskustava sa Koševa počinje da ustrojava klub sa jasnim ciljem ulazak u Premijer ligu. Iako su ga mnogi u tom momentu proglašavali Sančo Pansom u borbi protiv vjetrenjača, gosp. Gracić je zasukao rukave i počeo sa svojim saradnicima da polako sklapa kockice mozaika. Prvo što je bilo bitno je da je klub imao ogromna dugovanja prema bivšim i tadašnjim uposlenicima koje je trebalo riješiti, klub nije imao stadion niti za treniranje niti odigravanje utakmica, niti opreme i klub se nalazio žargonski „duboko u minusu“. Na polusezoni u klub dolazi par iskusnijih igrača koji su činili okosnicu ekipe. Nažalost zbog lošeg starta ekipa, za samo 3 boda, se ne uspijeva plasirati u 1. Ligu Federacije u koju te sezone odlazi Ozren. Igrači koji su bili nosioci igre te godine su: Bećirović, Žerić, Garčević, Radonja, Smječanin, Redžović, Makić, Toromanović, Kapetanović, Timkov, i dr.

Ekipa na kraju sezone dakle zauzima drugo mjesto ali cilj predsjednika i uposlenika u klubu za sezonu 2007/08 ostaje isti: Plasman u 1. ligu Federacije bosne i Hercegovine. Ekipa vođena Kolarom sa igračima kojima su pridodani još i Haznadar, Hondo, Sikima, Bubalo, Mešetović, Majčić, Ferhatović već u jesenjoj polusezoni skoro obezbjeđuje plasman u 1. ligu. Na kraju sezone ekipa osvaja ubjedljivo prvo mjesto sa 17 bodova prednosti ispred drugoplasiranog time se plasira po prvi put u Premijer Ligu od kada se takmiče klubovi iz svih gradova Bosne i Hercegovine.

U sezoni 2014-15 prvi put u svojoj historiji klub osvaja Kup BiH.